Napisati Osvrt na dosadašnja četiri održana Simpozija glazbenih pedagoga Glazbena pedagogija u svjetlu sadašnjih i budućih promjena, ne znači samo pobrojati teme i sudionike, već tražiti poveznice između glazbe i odgoja i to na jednom, relativno malom zemljopisnom području, u vremenu, za koje bi se sve moglo prije reći nego da je okrenuto nekakvim „višim“ duhovnim vrijednostima.

Baš sve se na i oko proteklih Simpozija glazbenih pedagoga događalo „unatoč“, a ne „zahvaljujući“ postojećim okolnostima: od (redovito) jedne do dvije ključne osobe koje su imale dovoljno hrabrosti, možda bi netko rekao ludosti, da na svojim leđima iznesu takoreći cjelokupnu organizaciju, gradova/akademija – organizatora na dva udaljena kraja Hrvatske (Pula i Split) i s najgorim prometnim poveznicama u zemlji, neizvjesnih, zapravo nepostojećih financijskih sredstava, do organizacijskog stresa i pridavanja sasvim novog smisla pojmu volontiranje.

Pa ipak, ovo „okupljanje znanstvenika i stručnjaka“, sa svakom novom neparnom godinom, privlači sve više ljudi iz struke i otvara sve više tema koje su do sada nastojale odgovoriti na velike i važne postavljene naslove – izazove. Od važnosti učitelja glazbe (2009) koji je bio u fokusu inauguracijskog, prvog Simpozija, preko, u suvremenim prilikama nezaobilazne nastavne tehnologije (2011), zatim interdisciplinarnog pristupa glazbi (2013), do posljednjeg Simpozija koji je, želeći osigurati siguran put kroz drugo desetljeće 21. stoljeća, a u nepregledno-širećem diskursu tema i ideja, nastojao osigurati veze s trajnim i provjerenim vrijednostima u glazbenoj sintezi tradicionalnog i suvremenog (2015).

Je li to Glazba (s velikim G) ona glavna pokretačka sila zbog koje se svaki napor čini smislenim, ili su to učitelji zaljubljeni u svoj posao, ili djeca (s velikim D, naravno) s onom nepogrešivo prepoznatljivom muzikalnom iskrom, bez koje djetinjstvo nije Djetinjstvo, a život niti sjena Života….?! Samo jedno od toga bilo bi više nego dovoljno, a kako neće prožimanje jednog, drugog i trećeg, jer „samo“ znanstveni interes i zadovoljenje akademskih ambicija, odavno bi doveli do presahnuća ideja i pokleknuća često spominjanog golog entuzijazma.

Glazbeni odgoj u Hrvatskoj, već dulje je vrijeme na margini obrazovnih prioriteta. Kao dva najveća udarca resornog Ministarstva mogu se spomenuti jedan stariji (prepolovljivanje satnice glazbene kulture u opće-obrazovnim školama), i jedan noviji (ukidanje dodatnih bodova pri upisu u srednju školu za učenike koji su pohađali glazbenu školu). Obje ove „mjere s vrha“, na poseban su način potkresale krila i nastavnicima i učenicima, međutim nisu one tek nekakav specifikum naše male sredine, nego odjek daleko većih, danas bismo rekli globalnih strujanja, u kojima se sve što zahtjeva intelektualne, emocionalne i duhovne kapacitete na višoj razini uz veći i dugotrajniji angažman pojedinca i sredine, potiskuje na račun brzog, plitkog, banalnog i potrošivog. Odavno već glazbenici, osobito glazbeni pedagozi upozoravaju da, svaki put kad se Glazbi, na bilo koji način zatvore vrata, osakati se još jedan komadić čovječnosti, ugasi se onaj pjevajući glas ljudske duše, ostavljajući novim generacijama samo grubu materijalnu stvarnost i hipnotizirajući utjecaj zaslona (mobitela, kompjutora..), koji prijete potpunim gubitkom svakog identiteta i brisanju granica između stvarnog i virtualnog svijeta.

Zato mi glazbenici znamo ono što će Čovjek mukotrpno spoznati možda tek u sljedećem stoljeću (ili puno prije, ako bude više sreće i pameti), tj. da je Glazba puno više od samo još jednog nedovoljno cijenjenog umjetničkog područja u kurikulumima! Glazbenici su ljudi ispred našeg vremena. Zapravo, glazbenici su (oduvijek) ljudi ispred svakog prostora i vremena i žive i rade, ne „zahvaljujući“ nego uvijek „unatoč“ zadanim okolnostima. Upravo je Glazba, jedina već sve rekla o jedinstvu i gubitku jedinstva, o univerzalnom i pojedinačnom, o dijakronijskom i sinkronijskom, Glazbi se otvaraju čak i autistična djeca, na Glazbu reagiraju bebe u majčinoj utrobi, Glazba obnavlja, spaja, ozdravlja…

Utoliko je i teže pobrojati sve važne razloge zbog kojih bi se i ovaj naš Simpozij trebao održati, s još više predloženih tema, predavača, radionica, Zbornika, koncerata, promocija i što je možda najvažnije, mladih snaga, regrutiranih između najboljih sudionika pripadajućeg studentskog Foruma. Peti Simpozij, koji je još u porođajnim mukama, važan je ne samo zato što predstavlja nastavak kontinuiteta, nego i zato što je prvi mali, ali i najteže dosezljiv jubilej i zaokružit će jedno razdoblje s neminovnim sumiranjem rezultata i željama da se krene na neku novu razinu: s manje neizvjesnosti, s više čvrstih leđa, još više prepoznatljivosti – jer ideja sigurno neće nedostajati! Zaslužuju to naši nastavnici-glazbenici, naši studenti, naši učenici, naša djeca, tete u vrtićima, naši kolege znanstvenici, naši prijatelji. Konačno, zaslužuje to Glazba, ona s velikim G, velikim L, velikim A, velikim Z…

Autorica:

dr. sc. Davorka Radica